m
Šta se b'jeli u gori zelenoj?
Al' je snijeg, al' su labudovi?
Da je snijeg, već bi okopnio,
labudovi već bi poletjeli.
Nit' je snijeg nit' su labudovi,
Nego šator age Hasan-age;
on boluje od ljutijeh rana.
Oblazi ga mati i sestrica,
a ljubovca od stida ne mogla.
Kad li mu je ranam' bolje bilo,
on poruči vjernoj ljubi svojoj:
"Ne čekaj me u dvoru b'jelomu,
ni u dvoru, ni u rodu momu."
Kad kaduna r'ječi razumjela,
još je jadna u toj misli stala,
jeka stade konja oko dvora;
tad pobježe Hasanaginica
da vrat lomi kuli niz pendžere;
za njom trče dv'je ćere djevojke:
"Vrati nam se, mila majko naša!
Nije ovo babo Hasan-aga,
već daidža, Pintorović beže."
I vrati se Hasanaginica,
ter se vješa bratu oko vrata.
"Da, moj brate, velike sramote —
gdje me šalje od petero dice!"
Beže muči, ništa ne govori,
već se maša u džepe svione
vadi joj knjigu oprošćenja,
da uzimlje potpuno vjenčanje,
da gre s njime majci unatrage.
Kad kaduna knjigu proučila,
dva je sina u čelo ljubila,
a dv'je ćere u rumena lica,
a s malahnim u bešici sinkom,
od'jelit se nikako ne mogla,
već je bratac za ruke uzeo.
I jedva je s sinkom rastavio,
ter je meće sebi na konjica,
s njom grede dvoru bjelomu.
U rodu je malo vr'jeme stala,
— malo vr'jeme, ni nedjelju dana;
dobra kada i od roda dobra,
dobru kadu prose sa svih strana,
a najviše imotski kadija.
Kaduna se bratu svome moli:
"Aj tako te ne želila, braco,
nemoj mene davat ni za koga.
da ne puca jadno srce moje
gledajući sirotiće svoje."
Ali beže ništa ne hajaše,
već nju daje imotskom kadiji.
Još kaduna bratu se moljaše
da napiše listak b'jele knjige,
da je šalje imotskom kadiji:
"Djevojka te l'jepo pozdravljaše,
A u knjizi l'jepo te moljaše,
Kad pokupiš gospodu svatove,
Dug pul'duvak nosi na djevojku:
Kada bude agi mimo dvora,
Nek ne vidi sirotiće svoje.
Kad kadiji b’jela knjiga dođe,
Gospodu je svate pokupio,
Svate kupi grede po djevojku.
Dobro svati došli po djevojke,
I zdravo se povratili s njome.
A kad bili agi mimo dvora,
Dv’je je ćerce s pendžere gledahu,
A dva sina prid nju ishođahu:
Tere svojoj majci govorahu:
— Vrati nam se, mila majko naša,
Da mi tebi užinati damo!
Kad to čula Hasanaginica,
Starišini svatov govorila:
— Bogom brate, svatov starišina,
Ustavi mi konje uza dvora,
Da darujem sirotice moje.
Ustaviše konje uza dvora.
Svoju dicu l’jepo darovala:
Svakom sinku nazve pozlaćene,
Svakoj ćeri čohu do poljane;
A malomu u bešici sinku,
Njemu šalje u bošči haljine.
A to gleda junak Hasan-aga,
Ter dozivlje do dva sina svoja:
Hod' te amo, sirotice moje,
kad se neće smilovati na vas
majka vaša srca kamenoga!
Kad to čula Hasanaginica,
bjelim licem u zemlju ud'rila,
usput se je s dušom rastavila.
BANOVIĆ STRAHINJA
Netko bješe Strahiniću bane,
Bješe bane u malenoj Banjskoj,
U malenoj Banjskoj kraj Kosova,
Da takvoga ne ima sokola.
Jedno jutro bane podranio,;
Zove sluge i k sebe prizivlje:
"Sluge moje! hitro pohitajte,
"Sedlajte mi od megdana đoga,
"Okitite, što ljepše možete,
"Opašite, što tvrđe možete;;
"Jel ja, đeco, mislim putovati:
"Hoću Banjsku ostaviti grada,
"Mislim đoga konja umoriti
"I u gosti, đeco, odlaziti
"U tazbinu u bila Kruševca,
"K milu tast starcu Jug-Bogdanu,
"Ka šureva devet Jugovića;
"Tazbina me ta željkuje moja."
Gospodara sluge poslušaše,
Te sokola đoga osedlaše,;
Opremi se Strahiniću bane,
Ud'ri na se dibu i kadifu,
Ponositu čohu sajaliju,
Što od vode čoha crvenija,
A od sunca čoha rumenija;;
Okiti se jedan Srpski soko,
Pa posjede đoga od megdana,
Odmah pođe, u tazbinu dođe,
U tazbinu u bila Kruševca,
Ðe od skoro carstvo postanulo,;
A viđe ga starac Jug Bogdane,
I viđe ga devet milih šura,
Sokolova devet Jugovića,
Mila zeta jedva dočekaše,
u naruče zeta zagrliše,;
Vjerne sluge konja prifatiše
Zeta vode na frenđiju kulu,
Kod gotove sovre zasjedoše,
Te gospodsku riječ besjeđaju;
Navališe sluge i sluškinje,;
Neko dvori, neko vino služi.
Što bijaše rišćanske gospode,
Posjedaše, te pijahu vino:
Uvrh sovre stari Jug Bogdane,
S desne strane uza ramo svoje;
Sjede zeta Strahinića bana,
i tu sjede devet Jugovića,
Niza sovru ostala gospoda;
Ko l' je mlađi, dvori gospodare.
No bijaše to devet šurnjaja,;
No šurnjaje dvore uporedo,
Dvore svekra silna Jug-Bogdana,
I dvorahu svoje gospodare,
A najviše zeta ponosita;
A sluga im jedna vino služi,;
Služi vino jednom kupom zlatnom,
Zlatna kupa devet bere litar';
Ja da vidiš druge đakonije,
Ðakonije, mloge gospoštine!
Kako, brate, đe je carevina.;
Pozadugo bane gostovao,
Pozadugo bane začamao,
Ponosi se bane u tazbini.
Gospoštine što je u Kruševcu,
Dosadiše jutrom i večerom;
Moleći se silnu Jug-Bogdanu:
"Gospodaru, silan Jug-Bogdane!
"Ljubimo ti svilenoga skuta
"I desnicu tvoju bilu ruku,
"Nu potrudi čudo i gospodstvo,;
"I povedi mila zeta tvoga,
"Nu dovedi Strahinića bana
"U dvorove i u kuće naše,
"Da mi neku poštu učinimo."
Svakom Juže hatar navršuje.;
Doke tako izredili bili,
Dugo bilo i vrijeme prođe,
I zadugo bane začamao;
No da vidiš jada iznenada!
Jedno jutro, kad ogrija sunce,;
Mezil stiže i bijela knjiga
Baš od Banjske od malena grada,
Od njegove ostarele majke,
Banu knjiga na koljen opade,
Kad razgleda i prouči knjigu,;
Al' mu knjiga dosta grdno kaže,
Knjiga kaže, đe ga kune majka:
"Ðe si, sine, Strahiniću bane?
"Zlo ti bilo u Kruševcu vino!
"Zlo ti vino, nesretna tazbina!;
"Viđi knjigu, nečuvenih jada!"
"Iz ubaha jedna pade sila,
"Turski, sine, od Jedrene care,
"A car pade u polje Kosovo,
"A car pade, dovede vezire,;
"A vezire, nesretne većile.
"Što je zemlje te oblada care,
"Svu je Tursku silu podigao,
"U Kosovo polje iskupio,
"Pritiskao sve polje Kosovo,;
Uvatio vode obadvije:
"Pokraj Laba i vode Sitnice
"Sve Kosovo sila pritisnula.
"Kažu, sine, i pričaju ljudi:
"Od mramora do suva javora,;
"Od javor, sine, do Sazlije,
"Do Sazlije na ćemer ćuprije,
"Od ćuprije, sine, do Zvečana,
"Od Zvečana kažu do Čečana,
"Od Čečana vrhu do planine;
"Turska sila pritisla Kosovo.
"Pod broj, sine, na teftere kažu
"No u cara sto hiljada vojske
"Nikakvoga careva spahije,
"Što imaju po zemlji timare;
"I što jedu ljeba carevoga
"I što jašu konje od megdana,
"Što ne nose po mlogo oruža,
"Do po jednu o pojasu sablju;
"U Turčina, u Turskoga cara,;
"Kažu, sine drugu vojsku silnu
"Ognjevite janjičare Turke,
"Što Jedrene drže kuću bilu,
"Janjičara kažu sto hiljada;
"Kažu, sine, i govore ljudi;
"U Turčina treću vojsku silnu
"Nekakoga Tuku i Mandžuku,
"A što huče, a što grdno tuče.
"U Turčina vojske svakojake,
"U Turčina jednu kažu silu,;
"Samovoljna Turčin-Vlah-Aliju,
"Te ne sluša cara čestitoga,
"Za vezira nikad i ne misli,
"Za carevu svu ostalu vojsku
"A koliko marve po zemljici;;
"Taku silu u Turčina kažu;
"On beza zla, sine, proći ne šće,
"Ne šće s carem, sine, na Kosovo,
"Okrenuo drumom lijevijem,
"Te na našu Banjsku udario,;
"Te ti Banjsku, sine, ojadio
"I živijem ognjem popalio,
"I najdonji kamen rasturio,
"Staru majku tvoju ojadio,;
"Sa konjem joj kosti izlomio,
"Vjernu tvoju ljubu zarobio,
"Odveo je u polje Kosovo,
"Ljubi tvoju ljubu pod čadorom,
"A ja, sine, kukam na garištu,;
"A ti vino piješ u Kruševcu!
"Zlo ti vino napokonje bilo!"
Ja kad bane knjigu proučio,
Muka mu je i žao je bilo,
U obraz je sjetno neveselo,;
Mrke brke nisko objesio,
Mrki brci pali na ramena,
U obraz se ljuto namrdio,
Gotovo mu suze udariti.
A viđe ga starac Jug Bogdane,;
Viđe zeta jutru na uranku,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahiniću zetu progovara;
"O moj zete, Bog mi s tobom bio!
"Što si, zete, jutros podranio?;
"A u obraz sjetno neveselo?
"Od šta si se, zete, razdertio?
"Na koga si s', zete, ražljutio?
"Al' se šure tebe nasmijaše,
"U jegleni ružno govoriše?;
"Al' šurnjaje tebe ne dvoriše?
"Al' mahanu toj tazbini nađe?
"Kaži, zete, šta je i kako je?"
Planu bane, pa mu progovara:
"Prođ' se taste, stari Jug-Bogdane!;
"Ja sam s šuram' bio u lijepo,
"A šurnjaje gospodske gospođe
"Divno zbore, a divno me dvore,
"Toj tazbini mojoj mane nema,
"No da vidiš, što sam neveseo:;
"Stiže knjiga od malene Banjske,
"Baš od moje ostarjele majke;"
Kaže jade tastu na uranku,
Kako su mu dvori poharani,
Kako su mu sluge razagnate,;
Kako li je majka pregažena,
Kako li je ljuba zarobljena:
"No moj taste, stari Jug-Bogdan!
"I ako je moja danas ljuba,
"Ljuba moja, al' je šćera tvoja:;
"Sramota je i mene i tebe;
"No moj taste, starac Jug-Bogdane!
"Misliš li me mrtva požaliti,
"Požali me dok sam u životu.
"Molim ti se i ljubim ti ruku,;
"Da daš mene đece devetoro,
"Ðecu tvoju, a šureve moje,
"Da ja, taste, u Kosovo pođem,
"Da potražim dušmana moga,
"A careva grdna hainina,;
"Koji mi je roblje zarobio;
"A nemoj se, taste, prepanuti,
"Ni za tvoju đecu ubrinuti;
"Ja ću đeci, mojim šurevima,
"Hoću njima ruho prom'jeniti,;
"A u Tursko ruho oblačiti.
"Oko glave bijele kauke,
"A na pleći zelene dolame,
"A na noge meneviš čakšire,
"O pojasu sablje plemenite;;
"Prizvat' sluge i kazaću junak,
"Neka sluge konje osedlaju,
"Osedlaju, tvrdo opasuju,
"Nek prigrću mrkim međedinam':
"Učiniću đecu janjičare;;
"Ja ću đecu šure sjetovati,
"Kade sa mnom bidu kroz Kosovo,
"A kroz vojsku cara na Kosovu,
"Pred njima ću biti delibaša,
"Nek se stide i nek se prepanu,;
"Nek se svoga boje starješine;
"Kogođ stane u carevoj vojsci,
"Kogođ stane s nama govoriti,
"Stane Turski, okrene Manovski,
"Ja s Turcima mogu progovorit',;
"Mogu Turski, i mogu Manovski,
"I Arapski jezik razumijem,
"I na krpat sitno Arnautski;
"Provodiću đecu kroz Kosovo,
"Svu ću vojsku Tursku uvoditi,;
"Dok ja nađem dušmanina moga,
"A Turčina silna Vlah-Aliju,
"Koji mi je roblje porobio;
"Nek šurevi bidu u nevolji,
"El sam, taste, mogu poginuti,;
"Kod šureva ne ću poginuti
"Jali rane lasno dopanuti."
Kad to začu stari Jug Bogdane,
Planu Juže, kako oganj živi,
Strahinj-banu zetu progovara:;
"Strahinj-bane, ti moj zete mili!
"Viđeh jutros, da pameti nemaš.
"Što mi đeci išteš devetoro,
"Da mi đecu vodiš u Kosovo,
"U Kosovo, da ih kolju Turci,;
"Nemoj, zete, više progovarat',
"Ne dam đece vodit' u Kosovo,
"Makar šćeri nigda ne vidio.
"Mio zete, deli Strahinj-bane!
"Rašta si se tako razdertio?;
"Znaš li, zete? ne znali te ljudi!
"Al' ak oje jednu noć noćila,
"Jednu noćcu šnjime pod čadorom,
"Ne može ti više mila biti,
"Bog j' ubio, pa je to prokleto,;
"Voli njemu, nego tebe sine;
"Neka ide, vrat je odnesao!
"Boljom ću te oženiti ljubom,
"S tobom hoću ladno piti vino,
"Prijatelji biti do vijeka;;
"A ne dam ti đecu u Kosovo"
Planu bane, kako oganj živi,
U ijedu i toj muci ljutoj
Ne šće viknut' ni prizvati slugu,
Za seiza ni habera nema,;
No sad ode k đogu u ahare,
Ja kako ga bane osedlao!
Kako li ga tvrdo opasao!
Pa zauzda đemom od čelika,
Pred dvore ga vodi u avliju;
K binjektašu bijelu kamenu,
Pa se đogu fati na ramena
Pogleduje devet svojih šura,
A šurevi u zemljicu crnu.
Ban pogleda pašenoga svoga,;
Nekakoga mlada Nemanjića,
A Nemanjić gleda u zemljicu,
Kad pijahu vino i rakiju,
Svi se fale za dobre junake,
Fale s' zetu i Bogom se kunu:;
"Volimo te, Strahiniću bane!
"No svu zemlju našu carevinu;"
Al' da vidiš jada na nevolji!
Banu jutros nema prijatelja:
Nije lasno u Kosovo poći.;
Viđe bane, đe mu druga nema,
Sad otide poljem Kruševačkim.
Ja kad bio niz široko polje,
Obzire se ka Kruševcu b'jelu,
Ne će li se šure prisjetiti,;
Ne će li se njim ražaliti;
A kad viđe jutros na nevolji
Ðe mu nema glavna prijatelja,
Pade na um, pa se dosjetio
Za njegova hrta Karamana,;
Koga voli nego dobra đoga,
Te priviknu iz bijela grla,
Ostalo je hrče u aharu;
Začu glasa, hitro potrčalo
dok u polju pristiže đogina,;
Pokraj đoga hrče poskakuje,
A zlatan mu litar pozvekuje,
Milo bilo, razgovori s' bane.
Ode Bane na konju đoginu,
Te prijeđe polja i planine,;
Ja kad dođe u polje Kosovo,
Kad sagleda po Kosovu silu,
Al' se bane malo prepanuo,
Pa pomenu Boga istinoga,
U ordiju Tursku ugazio.;
Ide bane po polju Kosovu,
Ide bane na četiri strane,
Traži bane silna Vlah-Aliju,
Al' ne može bane da ga nađe;
Spušta s' bane ka vodi Sitnici;
Na jedno je čudo nagazio:
Na obali do vode sitnice
Jedan zelen tu bijaše čador,
Širok čador polje pritisnuo,
Na čadoru od zlata jabuka,;
Ona sija, kako jarko sunce,
Pred čadorom pobijeno koplje,
A za koplje vranac konjic svezan;
Na glavi mu maha Stambolija,
Bije nogom desnom i lijevom.;
Kad to viđe Strahinjiću bane,
Prohesapi i umom premisli,
Baš je čador silna Vlah-Alije,
Te đogina konja prigonjaše,
Koplje junak skide sa ramena,;
Te čadoru vrata otvorio,
A da vidi, ko je pod čadorom;
Ne bijaše silan Vlah-Alija,
No bijaše jedan stari derviš,
Bijela mu prošla pojas brada,;
Šnjime nema nitko pod čadorom,
Bekrija je taj nesrećan derviš,
Pije Turčin vino kandijerom,
No sam lije, no sam čašu pije,
Krvav derviš bješe do očiju;;
Kad ga viđe Strahiniću bane,
Te mu selam Turska nazivaše,
Pijan derviš okom razgledaše,
pa mu mučnu riječ progovara:
"Da si zdravo! deli Strahin-bane;
"Od malene Banjske kraj Kosova."
Planu bane, prepanu se ljuto,
Te dervišu Turski odgovara:
"Bre! dervišu, nesretna ti majka!
"Rašta piješ! rašta se opijaš?;
"Te u piću grdno progovaraš
"I Turčina zoveš kaurinom.
"Šta pominješ nekakoga bana?
"Ovo nije Strahiniću bane,
"No ja jesam carevi delija,;
"Jedeci se carski pokidaše,
"U ordiju Tursku pobjegoše,
"Sve delije hitro potrčaše,
"Da jedeke caru pofatamo;
"Ako kažem caru, ja veziru,;
"Koju si mi riječ besjedio,
"Hoćeš, stari jada dopanuti.
Grohotom se derviš osmjenuo:
"Ti delijo, Strahiniću bane!
"Znaš li, bane, ne znali te jadi!;
"Da sam sade na Goleč-planini,
"Da te vidim u carevoj vojsci,
"Poznao bih tebe i đogina,
"I tvojega hrta Karamana,
"Koga voliš, nego dobra đoga.;
"Znaš li, bane od malene Banjske!
"Poznajem ti čelo kako ti je,
"I pod čelom oči obadvije,
"I poznajem oba mrka brka.
"Znaš li bane? ne znalo te čudo!;
"Kad zapadoh ropstva u vijeku,
"Panduri me tvoji uhitaše
"U Suhari vrhu na planini,
"U ruke me tvoje dodadoše,
"Ti me baci na dno od tamnice,;
"Te robovah i tamnicu trpljeh
"I začamah za devet godina,
"Devet prođe, a stiže deseta,
"A tebe se, bane, ražalilo,
"Te ti zovnu Rada tamničara,;
"Tvoj tamničar na tamnička vrata,
"Izvede me k tebe u avliju.
"Znaš li, bane? znaš li Strahiniću?
"Kad zapita i mene upita:
""Ropče moje, zmijo od Turaka!
""Ðe propade u tamnici mojoj!
""Mož' li s', robe, junak otkupiti."
"Ti me pitaš, ja pravo kazujem:
""Mogao bih život otkupiti!
""Tek da mi se dvora dovatiti,
""Očevine i pak postojbine;
""Imao sam nešto malo blaga,
""Mloge lave i mloge timare,
""Mogao bih otkup sastaviti;
""Al' mi, bane, vjerovti ne ćeš,
""Da me pustiš dvoru bijelome:
""Tvrda ću ti jamca ostaviti,
""Tvrda jamca, Boga istinoga,
""Drugog jamca Božu vjeru tvrdu,
""Kako ću ti otkup donijeti."
"I ti, bane, povjerova mene,
"I pušti me dvoru bijelome,
"Očevini i toj postojbini;
"A kad dođoh grdnoj postojbini,
"Tamo su me jadi zabušili:
"U dvorove, postojbinu moju,
"U dvorove kuga udarila,
"Pomorila i muško i žensko,
"Na odžaku niko ne ostao,
"No ti moji dvori propanuli,
"Propanuli, pa su opanuli,
"Iz duvara zovke proniknule;
"Što su bili lavi i timari,
"Pojagmili Turci na miraze;
"Kad ja viđeh dvore zatvorene:
"Nesta blaga, nesta prijatelja;
"Nešto mislih, pa na jedno smislih:
"Mezilskih se ja dofatih konja,
"Te otidoh gradu Jedrenetu,
"Odoh k caru i odoh k veziru,
"Viđe vezir, pa dokaza caru,
"Ja kakav sam junak za megdana;
"Ođede me carevi vezire,
"Ođede me i čador mi dade;
"Car mi dade od megdana vranca,
"I dade mi svijetlo oružje;
"Potpisa me carevi vezire,
"Da sam vojnik caru do vijeka.
"A ti, bane, danas k mene dođe,
"Da ti uzmeš tvoje dugovanje,
"A ja, bane, ni dinara nemam.
"Strahiniću, jada dopanuo!
"Ðe ti dođe, da pogineš ludo
"U Kosovu u vojsci carevoj!"
Viđe bane, poznade derviša,
Od đogata konja osjedaše,
Pak zagrli stariša derviša:
"Bogom brate! starišu dervišu!
"Na poklon ti moje dugovanje!
"Ja ne tražim, brate, ni dinara,
"Ni ja tražim tvoje dugovanje,
"No ja tražim silna Vlah-Aliju,
"Koji mi je dvore rasturio,
"Koji mi je ljubu zarobio;
"Kaži mene, starišu dervišu,
"Kaži mene moga dušmanina?
"Bratimim te i jošte jedan put,
"Nemoj mene vojsci prokazati,
"Da me vojska Turska ne opkoli".
No se derviš Bogom proklinjaše:
"Ti sokole, Strahiniću bane!
"Tvrđa mi je vjera od kamena,
"Da ćeš sade sablju povaditi,
"Da ćeš pola vojske pogubiti,
"Nevjere ti učiniti ne ću,
"Ni tvojega ljeba pogaziti:
"I ako sam bio u tamnici,
"Dosta si me vinom napojio,
"Bijelijem ljebom naranio,
"A često se sunca ogrijao,
"Puštio si mene veresijom;
"Ne izdadoh ni dodadoh tebe,
"Ne svjerovah, eli nemah otkud;
"Od mene se nemoj pobojati.
"A što pitaš i razbiraš bane,
"Za Turčina silna Vlah-Aliju,
"On je bijel čador razapeo
"Na Goleču visokoj planini;
"Tek ti hoću, bane, progovorit':
"Jaši đoga, bježi iz Kosova,
"El ćeš, bane, poginuti ludo:
"U sebe se pouzdati nemoj,
"Ni u ruku, ni u britkuj sablju,
"i u tvoje koplje otrovano,
"Turčinu ćeš na planinu doći,
"Hoćeš doći, al' ćeš grdno proći:
"Kod oruža i kod konja tvoga
"Živa će te u ruke fatiti,
"Hoće tvoje salomiti ruke,
"Živu će ti oči izvaditi."
Nasmija se Strahiniću bane:
"Bogom brate, starišu dervišu!
"Ne žali me, brate, od jednoga,
"Tek me vojsci Turskoj ne prokaži."
A Turčin mu riječ progovara:
"Čuješ li me, deli Strahin-bane!
"Tvrđa mi je vjera od kamena,
"Da ćeš sade sablju povaditi,
"Da ćeš satrt' pola caru vojske,
"Nevjere ti učiniti ne ću,
"Ni Turcima prokazati tebe."
Zbori bane, pa podrani otlen,
Obraća se sa konja đogina:
"O moj brate, starišu dervišu!
"Pojiš konja jutrom i večerom,
"Pojiš konja na vodi Sitnici,
"Ne uvježbaj, i pravo mi kaži,
"Ðe su brodi na toj vodi ladnoj,
"Da ja moga konja ne uglibim?"
A derviš mu pravo progovara:
"Strahin-bane, ti sokole Srpski!
"Tvome đogu i tvome junaštvu
"Svud su brodi, đegođ dođeš vodi."
Ban udari, vodu prebrodio,
I primi se na konju đoginu,
Primi s' bane uz Goleč planinu,
On je ozdo, a sunašce ozgo,
Te ogrija sve polje Kosovo,
I obasja svu carevu vojsku.
Al' da vidiš silna Vlah-Alije!
Svu noć ljubi Strahinovu ljubu
Na planini Turčin pod čadorom;
U Turčina grdan hadete bješe:
Kail svaki zaspat' na uranku,
Na uranku, kad ogr'jeva sunce;
Oči sklop, te boravi sanak;
Koliko je njemu mila bila
Ta robinja ljuba Strahinova,
Panuo joj glavom na krioce,
Ona drži silna Vlah-Aliju,
Pa čadoru otvorila vrta,
Ona gleda u polje Kosovo,
Te ti Tursku silu razgleduje,
Pregleduje kaki su čadori,
Pregleduje konje i junake;
Za jad joj se oči otkinuše,
Te poglednu niz Goleč planinu,
Viđe okom konja i junaka.
Kako viđe i okom razgleda,
Turčina je dlanom ošinula,
Ošinu ga po desnom obrazu,
Ošinu ga, pa mu progovara:
"Gospodare, silan Vlah-Alija!
"Nu se digni, glavu ne digao!
"Nu opasuj mukadem-pojasa,
"I pripasuj svijetlo oružje,
"Eto k nama Strahinića bana,
"Sad će tvoju glavu ukinuti,
"Sad će mene oči izvaditi."
Planu Turčin, kako oganj živi,
Planu Turčin i okom poglednu,
Pa se Turčin grotom nasmijao:
"Duša moja, Strahinova ljubo!
"Čudno li te vlašče prepanulo!
"Od njega si džasa zadobila,
"Kad t' odvedem gradu Jedrenetu,
"Ban će ti se i onđe prizirat';
"Ono nije Strahiniću bane,
"Već je ono carev delibaša,
"K mene ga je care opravio,
"Jal' je care, jal' Mehmed vezire,
"Da me care zove na predaju,
"Da ja vojsku caru ne rasturam:
"Prepali se carevi veziri,
"Da im počem sablju ne udarim;
"No da možeš okom pogledati,
"Ti se, dušo, nemoj prepanuti,
"Kad potegnem moju britku sablju,
"Te ošinem car'va delibašu,
"Neka drugo već ne šilje k mene."
Strahinova progovara ljuba:
"Gospodare, silan Vlah-Alija!
"Ta l' ne vidiš? ispale ti oči!
"Ono nije carevi delija,
"Moj gospodar Strahiniću bane,
"Ja poznajem čelo kako mu je
"I pod čelom oči obadvije,
"I njegova oba mrka brka,
"I pod njime puljata đogata,
"I žutoga hrta Karamina;
"Ne šali se glavom, gospodaru!"
Ja kad začu Ture Vlah-Alija,
Kako li se Ture pridrnulo,
Te poskoči na lagane noge,
Opasuje mukadem-pojasa,
A pinjale ostre za pojasa,
I tu britku sablju pripasuje,
A sva vrana konja pogleduje.
U to doba bane pristasao,
Mudar bane, pak je ištetio:
Na jutru mu ne zva dobro jutro,
Niti Turski selam nazivaše,
No mu grdnu riječ progovara:
"A ti li si? jedan kopilane!
"Kopilane, carev hainine!
"Čije li si dvore poharao?
"Čije li si roblje porobio?
"Čiju l' ljubiš pod čadorom ljubu?
]"Izlazi mi na megdan junački!"
Skoči Turčin ka' da se pridrnu,
Jednom kroči, do konja dokroči,
Drugom kroči, konja pojahao,
Pritegnu mu obadva dizđena.
Al' ne čeka Strahiniću bane,
No na njega đoga nagonjaše,
Pa na njega bojno koplje pušti;
Udari se junak na junaka,
Pruži ruke silan Vlah-Alija,
U ruku mu koplje ufatio,
Pa ti banu riječ progovara:
"Kopilane, Strahiniću bane!
"A šta li si, vlašče, premislio?
"Nije s' ovo babe Šumadijske,
"Da razgoniš i da nabrekuješ,
"No je ovo silan Vlah-Alija,
"Što s' ne boji cara ni vezira,
"Što j' u cara vojske državine,
"Čini mi se sva careva vojska,
"Kao mravi po zelenoj travi;
"A ti, more! megdan da dijeliš!"
to mu reče, bojno koplje pušti,
Od prve ga obraniti šćaše,
Bog pomože Strahiniću banu,
Ima đoga konja od megdana,
Kako koplje na planini zviznu,
Soko đogo pade na koljena,
Iznad njega koplje preletilo,
darilo o kamen studeni,
Na troje se koplje salomilo:
Do jabuke i do desne ruke.
Dok satrše ona koplja bojna,
Potegoše perne buzdohane:
Kad udara silan Vlah-Alija,
Kad udara Strahinića bana,
Iz sedla ga konju izgonjaše,
A na uši đogu nagonjaše,
bog pomaže Strahiniću banu,
Ima đoga konja od megdana,
Što ga danas u Srbina nema,
U Srbina, niti u Turčina,
Uzmahuje i glavom i snagom,
Te u sedlo baca gospodara;
Kad udara Strahiniću bane
Mučnu alu silna Vlah-Aliju,
Iz sedla ga maći ne mogaše,
Tonu vrancu konju do koljena
U zemljicu noge sve četiri.
Buzdohane perne polomiše,
Polomiše, i pera prosuše,
Pa su britke sablje povadili,
Da junački megdan podijele.
No da vidiš Strahinića bana!
Kažu ima sablju o pojasu:
Kovala su sablju dva kovača,
Dva kovača i tri pomagača,
Od neđelje opet do neđelje,
Od čelika sablju pretopili,
U ostricu sablju ugodili;
Turčin manu, a dočeka bane,
Na sablju mu sablju dočekao,
Po pola mu sablju presjekao;
Viđe bane, pa se razradova,
Ljuto savi i otud i otud,
Eda bi mu glavu osjekao,
Jal' Turčinu ruke obranio;
Udari se junak na junaka,
Ne da Turčin glavu ukinuti,
Ne da svoje ruke ištetiti,
No se brani s onom polovinom;
Polovinu na vrat naturaše,
I svojega vrata zaklonjaše,
I banovu sablju oštrpkuje,
Sve otkida po komat i komat.
Obadvije sablje isjekoše,
Do balčaka sablje dogoniše,
Pobaciše njine odlomčine,
Od hitirijeh konja odskočiše,
Za bila se grla dovatiše,
Te se dvije ale poniješe;
Na Goleču na ravnoj planini;
Nosiše se ljetnji dan do podne,
Dok Turčina pjene popanuše,
Bijele su kako gorski snijeg,
Strahinbana b'jele, pa krvave,
Iskrvavi niz prsi haljine,
Iskrvavi čizme obadvije.
A kad banu muka dosadila:
"Ljubo moja, tebe Bog ubio!
"Koje jade gledaš na planini?
"No ti podbi jedan komat sablje,
"Udri, ljubo, mene, ja Turčina:
"Misli, ljubo, koga tebe drago."
Ali Turčin ljuto progovara:
"Dušo moja, Strahinova ljubo!
"Nemoj mene, no udri Strahina,
"Nigda njemu mila biti ne ćeš,
"Prijekorna biti do vijeka:
"Koriće te jutrom i večerom,
"Će si bila sa mnom pod čadorom;
"Mene biti mila do vijeka,
"Odvešću te Jedrenetu gradu,
"Narediću trideset sluškinjica,
"Nek ti drže skute i rukave,
"Raniću te medom i šećerom,
"Okititi tebe dukatima
"Savrh glave do zelene trave;
"Udri sada Strahinića bana!"
Žensku stranu lasno prevariti:
Lako skoči, ka' da se pomami,
Ona nađe jedan komat sablje,
Zavi komat u vezeni jagluk,
Da joj bilu ruku ne obrani,
Pa obleće i otud i otud,
Čuva glavu Turčin-Vlah-Alije;
A ošinu gospodara svoga,
Gospodara Strahinića bana,
Povrh glave po čekrk-čelenci
I po njeg'vu bijelu kauku,;
Pres'ječe mu zlatali čelenku,
I pres'ječe bijela kauka,
Malo rani glavu na junaku,
Poli krvca niz junačko lice,
Šćaše zalit' oči obadvije.
Prepade se Strahiniću bane,
Ðe pogibe ludo i bezumno,
A nešto se bane domislio,
Viknu bane iz bijela grla
Nekakoga hrta Karamana,
Što je hrče na lov naučio,
Viknu bane i opet priviknu,
Skoči hrče i odmah dotrča,
Te banovu ljubu dovatilo;
Al' je ženska strana strašivica,
Strašivica svak od paščadi,
Baci komad u zelenu travu,
Ljuto vrisnu, daleko se čuje,
Žuta hrta za uši podbila,
Te se šnjime kolje niz planinu,
A Turčinu oči ispadoše,
Koliko mu nešto žao bješe,
Te on gleda, što se čini šnjome;
Ali banu druga snaga dođe,
Druga snaga i srce junačko,
Te omanu tamo i ovamo,
Dok Turčina s nogu ukinuo.
Koliko se bane uostrio,
On ne traži ništa od oruža,
No mu grlom bane zapinjaše,
A pod grlo zubom dovatiše,
Zakla njega kako vuče jagnje;
Skoči bane, pa iz grla viknu,
Te nabreknu onog hrta žuta,
Doke svoju kurtalisa ljubu.;
Zape ljuba bježat' niz planinu,
Ona šćaše bježat' u Turaka,
Ne dade joj Strahiniću bane,
Za desnu je ruku uhitio,
Privede je k puljatu đogatu,
Pa se đogu fati na ramena,
Turi ljubu za se na đogina,
Pa pobježe bane uprijeko,
Uprijeko, ali poprijeko,
Otkloni se od te sile Turske,
Te dolazi u ravna Kruševca,
U Kruševac, u tazbinu svoju.
Viđe njega starac Jug Bogdane,
A srete ga devet milih šura,
Ruke šire, u lica se ljube,
Za lako se upitaše zdravlje.
A kad viđe stari Jug Bogdane
Obranjena zeta i čelenku,
Prosu suze niz gospodsko lice:
"Vesela ti naša carevina!
"Međer ima u cara Turaka,
"Međer ima silnijeh junaka,
"Koji zeta obraniše moga,
"Koga danas u daleko nema."
Šurevi se njemu pripadoše.
"Nemoj mi se, taste, raskariti,
"Ni vi, moje šure, prepanuti;
"U cara se ne nađe junaka,
"Da dohaka mene i obrani;
"Da vi kažem, ko me obranio,
"Od koga sam rane dopanuo:
"Kad dijelih megdan sa Turčinom,
"O moj taste, stari Jug-Bogdane!
"Onda mene ljuba obranila,
"Ljuba moja, mila šćera tvoja,
"Ne šće mene, pomože Turčinu."
Planu Juže, kako oganj živi,
Viknu Juže đece devetoro:
"Povadite nože devetore,
"Na komate kuju iskidajte."
Silna đeca baba poslušaše,
Te na svoju sestru kidisaše,
Al' je ne da Strahiniću bane,
Šurevima riječ govoraše:
"Šure moje, devet Jugovića!
"Što se, braćo, danas obrukaste?
"Na koga ste nože potrgnuli?
"Kad ste, braćo, vi taki junaci,
"Kamo noži, kamo vaše sablje,
"Te ne biste sa mnom na Kosovu
"Da činite s Turcima junaštvo,
"Desite se mene u nevolji?
"Ne dam vašu sestru poharčiti,
"Bez vas bih je mogao stopiti,
"Al' ću stopit' svu tazbinu moju,
"Nemam s kime ladno piti vino;
"No sam ljubi mojoj poklonio."
Pomalo je takijeh junaka,
Ka' što bješe Strahiniću bane.
Riba i djevojka
Djevojka sjedi kraj mora,
Pak sama sebi govori:
„Ah, mili Bože i dragi!
„Ima l' što šire od mora?
„Ima l' što duže od polja?
„Ima l' što brže od konja?
„Ima l' što slađe od meda?
„Ima l' što draže od brata?"
Govori riba iz vode:
„Djevojko, luda budalo!
„Šire je nebo od mora,
„Duže je more od polja,
„Brže su oči od konja,
„Slađi je šećer od meda,
„Draži je dragi od brata."
Dragi i nedragi
Konj zelenko rosnu travu pase,
Za čas pase, za dva prisluškuje,
Gde devojka svoju majku moli:
„Ne daj mene, majko, za nedraga;
„Volim s dragim po gori oditi,
„Glog zobati, s lista vodu piti,
„Studen kamen pod glavu metati,
„Neg' s nedragim po dvoru šetati,
„Šećer jesti, u svili spavati."
Ne misle se ubiti, već ljubiti
Momče ide planinom,
A devojka gradinom;
On se meće gloginjom,
A devojka trnjinom;
Ne misle se ubiti,
Već se misle ljubiti.
Smrtna bolest
Ah što ću, što ću!
Ne spavam noću,
Srce mi gori,
Muka me mori,
Umreti oću
Za tobom, dušo.
Nesrećna djevojka
Devojka junaku prsten povraćala:
„Naj ti prsten, momče, moj te rod ne ljubi,
„Ni otac, ni majka, ni brat, ni sestrica;
„Al' me nemoj, momče, na glas iznositi,
„Jer sam ja sirota nesretna devojka:
„Ja bosiljak sejem, meni pelen niče.
„Oj pelen, pelenče, moje gorko cveće!
„Tobom će se moji svati nakititi,
„Kad me stanu tužnu do groba nositi."
Ljubavni rastanak
Dva cvijeta u bostanu rasla:
Plavi zumbul i zelena kada.
Plavi zumbul ode na Doljane,
Osta kada u bostanu sama.
Poručuje zumbul sa Doljana:
„Dušo moja, u bostanu kado!
„Kako ti je u bostanu samoj?"
Odgovara iz bostana kada:
„Što je nebo, da je list artije,
„Što je gora, da su kalemovi,
„Što je more, da je crn murećep;
„Pak da pišem tri godine dana,
„Ne bi moji ispisala jada."
Momak i djevojka
"Oj djevojko, pitoma ružice,
kad si rasla, na što si gledala?
Il' si rasla na bor gledajući,
il' na jelu tanku ponositu,
il' na moga brata najmlađega?"
"Oj junače, moje jarko sunce,
nit' sam rasla na bor gledajući,
ni na jelu tanku ponositu,
nit' na tvoga brata najmlađega, -
već sam mlada prema tebe rasla."
Ne gledaj me što sam malena
"Djevojčice sitna ljubičice,
ljubio b' te ali si malena."
"Ljub' me, dragi, biću i golema!
Meleno je zrno biserovo,
al' se nosi na gospodskom grlu;
malena je ptica prepelica
al' umori konja i junaka!"
Srpska djevojka
U Milice duge trepavice,
Prekrile joj rumen jagodice,
Jagodice i bijelo lice;
Ja je gledah tri godine dana,
Ne mogoh joj oči sagledati,
Crne oči i bijelo lice,
Već sakupih kolo đevojaka,
I u kolu Milicu đevojku,
Ne bih li joj oči sagledao.
Kada kolo na travi igraše,
Bješe vedro, pak se naoblači.
Po oblaku zas'jevaše munje,
Sve đevojke k nebu pogledaše,
Al' ne gleda Milica đevojka,
Već preda se u zelenu travu.
Đevojke joj tiho govoriše:
"Oj Milice, naša drugarice!
Il'si luda, il' odviše mudra,
Te sve gledaš u zelenu travu,
A ne gledas sa nama u oblake,
Đe se munje viju po oblaku."
Al' govori Milica đevojka:
"Nit sam luda, nit' odviše mudra,
Nit' sam vila, da zbijam oblake,
Već đevojka, da gledam preda se."
Radost u opominjanju
Draga moja, jesi l' se udala? –
Jesam, dragi, i čedo rodila,
Tvoje sam mu ime nadenula,
Kad ga zovnem, da me želja mine;
Ne zovem ga: Odi k meni, sine;
Već ga zovem: Odi k meni, dragi.
Želja
Sužna jadna, da sam voda ’ladna,
Ja bih znala gde bih izvirala:
Ukraj Save, ukraj vode ’ladne,
Gde prolaze žitarice lađe.
Da ja vidim moje milo drago,
Cvati li mu ruža na kormanu,
Vene li mu karanfil u ruci,
Što sam tužna u subotu brala,
U nedelju mome dragom dala.
Duge noći
Oj na ove duge noći
Ko ne ljubi crne oči,
Ne pada mu san na oči,
Već mu pada jad na srce.
Momak opčinjen obrvama
Oj devojko, selen velen!
Ne uzvijaj obrvama,
Ne zadaji jad momcima;
I meni si jad zadala:
Konja vodim, peše odim;
Čizme nosim, a bos odim;
Leba nosim, a gladan sam;
Vodu gazim, a žedan sam.
Želja djevojčina
Da sam jadna studena vodica,
Ja bi znala, gde bi izvirala,
Izvirala b’ dragu pod pendžerom,
Gdi se dragi svlači i oblači;
Ne bi l’ me se dragi napojio,
Ne bi li me na srcu nosio
Šta bi koja najvolila
Zasp’o Ranko pod jablanom,
Otud idu tri devojke,
Među sobom govorile:
„Šta bi koja najvolila?“
Najstarija govorila:„
Ja bi prsten najvolila.
“A srednja je govorila:
„Ja bi pojas najvolila.
“Najmlađa je govorila:
„Ja bi Ranka najvolila;
„Prsten će se razlomiti,
„Pojas će se poderati,
„Ali Ranko moj, moj pak moj.“
Нема коментара:
Постави коментар